Zbog čega je tako dobro raditi sa decom?

Čime početi ovaj tekst osim opšte poznatom konstatacijom da onaj ko radi sa decom ostaje večno mlad.

Jelena Radenkovic1
piše:Jelena Radenković, profesor srpskog jezika i književnosti

Ali, (veliko ALI) za to je prethodno neophodno ispuniti makar jedan uslov. Čovek koji radi kao profesor mora da voli, ali zaista, iskreno voli svoj posao. Škole su prepune nastavničkog kadra koji odrađuje svoj posao, od prvog do prvog, pri tom ne unoseći ni stoti deo sebe u obavljanje tog istog posla. Naravno da postoji opravdanje preopterećenosti savremenim načinom života, ali ukoliko osuđujemo lekara koji nesavesno leči svog pacijenta, zašto ne bismo osuđivali profesora koji nesavesno obrazuje dete.

E, sada krenimo od toga da je prvi preduslov ispunjen i tema može da dobije svoj dalji tok.Stalno se vodi polemika o tome da li su roditelji ti koji samo vaspitavaju svoju decu, a profesori oni koji samo obrazuju. Suština je da jasna granica ne postoji, i ne može da postoji. Ken Robinson, britanski pisac i međunarodni savetnik za obrazovanje u umetnosti, je govorio o tome da se, zapravo, školuje celo biće učenika kako bi se oni pripremili za budućnost. “Mi možda ne vidimo budućnost…”, kaže Robinson, “…ali će je oni videti, i stoga je naš zadatak da im pomognemo da je iskoriste”.

2015-03-27-zasto-je-dobro-raditi-sa-decom
foto: www.pro-mens.com

Zapravo, suština je da su deca neiscrpan izvor pozitivne energije. Ma koliko bili nestašni, neobuzdani, nepredvidivi (a to i jeste njihov posao), ono što oni nama kao profesorima daju je neprocenjivo. Ukoliko ste svesni da ste makar i jednom detetu dali šansu da stvori svoju budućnost, da ste učestvovali u njegovom oblikovanju, onda iza vas ostaje delo u pravom smislu te reči. Zbog toga se posao profesora ne svodi na prenošenje znanja. Rad sa decom podrazumeva druženje sa njima. Svaka izgovorena rečenica pred njima nosi brdo odgovornosti jer time stvarate sliku o tome kako se treba ponašati, koje vrednosti poštovati, kakav ukus i karakter treba razvijati. Ali, kada imate učenika koji je na početku bio obično dete koje želi da prepisuje, mrzi domaći zadatak, i sve ono što je tipično za većinu dece, a na kraju osmomesečnog kursa to isto dete uživa da radi mentalnu aritmetiku, traži još zadataka, skoncentrisano je, veselo i vedro, onda ste ostvarili svoj cilj.

Uz svesrdnu saradnju sa autorkom, tekst peuzet sa sajta www.pro-mens.com

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *